Gestis Verbisque

Intimno povezanim događajima i riječima Bog objavljuje i provodi svoj plan spasenja za svakog muškarca i ženu koji su određeni da postanu zajedničari njegove naravi.⁴ Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Dei Verbum (18. studenoga 1965.), br. 2: AAS 58AAS — Acta Apostolicae Sedis (1966.) 818.Taj se spasenjski odnos djelotvorno ostvaruje u liturgijskom činu, u kojem navještaj spasenja, koji odjekuje u naviještenoj Riječi, nalazi svoje ostvarenje u sakramentalnim gestama. Naime, one uprisutnjuju Božje spasenjsko djelovanje u ljudskoj povijesti koje svoj vrhunac ima u događaju Kristova uskrsnuća. Otkupiteljska snaga tih gesta daje kontinuitet povijesti spasenja koju Bog ostvaruje tijekom vremena. Dakle, sakramenti ustanovljeni od Krista, čini su koji po osjetilnim znakovima ostvaruju živo iskustvo otajstva spasenja, čineći tako da ljudska bića sudjeluju u božanskom životu. Oni su „Božja remek-djela“ u Novom i vječnom Savezu, sile koje izlaze iz Kristova tijela, čini Duha koji djeluje u njegovu tijelu, koje je Crkva.⁵ Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1116. Zbog toga Crkva u liturgiji s vjernom ljubavlju i štovanjem slavi sakramente koje joj je sam Krist povjerio da ih čuva kao dragocjenu baštinu i izvor svoga života i poslanja.

Nažalost, treba primijetiti da se liturgijsko slavlje, osobito ono sakramenata, ne odvija uvijek u potpunoj vjernosti obredima koje propisuje Crkva. Ovaj je Dikasterij više puta intervenirao kako bi razriješio sumnje o valjanosti sakramenata koji se slave unutar Rimskog obreda, a bez poštivanja liturgijskih normi. Ponekad je morao završiti i bolnim niječnim odgovorom, napominjući, u tim slučajevima, da su vjernici lišeni onoga što im pripada, to jest „vazmenog otajstva prema obrednom obliku koji je utvrdila Crkva“.⁶ Franjo, Ap. pismo Desiderio desideravi (29. lipnja 2022.), br. 23: L’Osservatore Romano, 30. lipnja 2022., 9.Kao primjer navodimo krsna slavlja u kojima je sakramentalna formula izmijenjena u jednom od svojih bitnih elemenata, čineći sakrament ništavnim i time dovodeći u pitanje budući sakramentalni hod onih vjernika za koje je, uz ozbiljne neugodnosti, bilo potrebno ponoviti slavlja ne samo krštenja, nego i naknadno primljenih sakramenata.⁷ Neki su svećenici morali utvrditi i nevaljanost svog ređenja i sakramentalnih čina koje su slavili upravo zbog nedostatka valjanog krštenja (v. kan. 842), zbog nemara onih koji su im na samovoljan način podijelili sakrament.

U određenim okolnostima možemo uočiti dobru vjeru nekih službenika koji, nenamjerno ili vođeni iskrenim pastoralnim motivima, slave sakramente mijenjajući bitne formule i obrede koje je ustanovila Crkva, možda kako bi ih, po njihovu mišljenju, učinili prikladnijima i razumljivijima. Međutim, često „uporaba pastoralne motivacije maskira, čak i nesvjesno, subjektivni zanos i manipulativnu želju“⁸ Kongregacija za nauk vjere, Nota dottrinale circa la modifica della formula sacramentale del Battesimo (24. lipnja 2020.), br. 2: L’Osservatore Romano, 7. kolovoza 2020., 8. Na taj način očituje se i praznina u formaciji, osobito u odnosu na svijest o vrijednosti simboličkoga djelovanja, bitnoga obilježja liturgijsko-sakramentalnoga čina.

Kako bi pomogao biskupima u njihovoj zadaći promicanja i čuvanja liturgijskog života partikularnih Crkava koje su im povjerene, Dikasterij za nauk vjere namjerava u ovoj Noti ponuditi neke doktrinarne elemente u pogledu razlučivanja o valjanosti slavlja svetih sakramenata, obraćajući pozornost i na neke disciplinarne i pastoralne posljedice.

Nadalje, svrha ovog dokumenta odnosi se na Katoličku Crkvu kao cjelinu. Međutim, teološki argumenti koji ga nadahnjuju ponekad posežu za kategorijama specifičnima za latinsku tradiciju. Stoga je Sinodi ili Skupštini hijerarhija svake Istočne Katoličke Crkve povjereno da na odgovarajući način prilagode naznake ovog dokumenta, koristeći se vlastitim teološkim jezikom, gdje se on razlikuje od onoga koji se koristi u tekstu. Prije nego li se objavi konačni tekst se mora predati na odobrenje Dikasteriju za nauk vjere.

Drugi vatikanski koncil istovremeno upotrebljava pojam „sakrament“ i na cijelu Crkvu. Osobito onda kada se u Konstituciji o svetoj liturgiji kaže da je „iz boka na križu usnuloga Krista proizašlo čudesno otajstvo čitave Crkve“,⁹ Drugi vatikanski koncil, Konst. o lit. Sacrosanctum Concilium (4. prosinca 1963.), br. 5, 26: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 99, 107.to se povezuje s tipološkim čitanjem, dragim ocima: odnosa između Krista i Adama.¹⁰ S obzirom na navedeno, papa Franjo piše: „Iznenađuje paralela između prvog i novog Adama: kao što je od rebra prvog Adama, nakon što je na njega spustio duboki san, Bog stvorio Evu, tako se iz boka novog Adama, koji je usnuo smrtni san, rađa nova Eva, Crkva. Čuđenjem nas ispunjavaju riječi koje možemo zamisliti kako teku s Adamovih usana dok promatra Crkvu: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!“ (Post 2, 23). Budući da smo povjerovali riječi i uronili u vodu krštenja, postali smo kost njegove kosti i tijelo njegova tijela“: Franjo, Ap. pismo Desiderio desideravi (29. lipnja 2022.), br. 14: L’Osservatore Romano, 30. lipnja 2022., 9.Koncilski tekst evocira dobro poznatu izjavu svetog Augustina¹¹ Usp. sv. Augustin, Enarrationes in Psalmos 138, 2: CCL 40, 1991CCL — Corpus Christianorum (Series Latina): „Eva je rođena iz rebra usnulog [Adama], a Crkva iz boka [Krista] patnika.“., koji objašnjava: „Adam spava da se Eva oblikuje; Krist umire da se Crkva oblikuje. Eva je rođena od rebra usnulog Adama; iz boka Kristova, koji je umro na križu probijen kopljem, teku sakramenti kojima se oblikuje Crkva“.¹² Id., In Johannis Evangelium tractatus 9, 10: PL 35, 1463PL — Patrologia latina (J.P. Migne).

Dogmatska konstitucija o Crkvi ponavlja da je potonja „u Kristu na neki način sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda“¹³ Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium (21. studenoga 1964.), br. 1: AAS 57AAS — Acta Apostolicae SedisVolume 57 (1965) at vatican.va — scanned PDF (1965) 5; usp. Ibid., br. 9, 48: AAS 57AAS — Acta Apostolicae Sedis (1965.) 12-14, 53-54; Id., Past. konst. Gaudium et spes (7. prosinca 1965.), br. 5, 26: AAS 58AAS — Acta Apostolicae Sedis (1966.) 1028-1029, 1046-1047. A to se postiže kroz sakramente; u svakom od njih na svoj način dolazi do izražaja sakramentalna narav Crkve, Tijela Kristova. Činjenica da je Crkva sveopći sakrament spasenja „pokazuje kako sakramentalna ekonomija u konačno određuje način na koji Krist, jedincati Spasitelj, posredstvom Duha dopire do naše egzistencije u svoj njezinoj specifičnosti. Crkva se ujedno prima i izražava u sedam sakramenata, preko kojih Božja milost konkretno zahvaća egzistenciju vjernika, kako bi cijeli život, koji je Krista otkupio, postao Bogu ugodno bogoslužje.“¹⁴ Benedikt XVI., Ap. postsinod. pobudnica Sacramentum caritatis (22. veljače 2007.), br. 16: AAS 99AAS — Acta Apostolicae SedisVolume 99 (2007) at vatican.va — list of its scanned parts (2007) 118.

Utemeljujući Crkvu kao svoje otajstveno tijelo, Krist daje vjernicima da sudjeluju u njegovu životu, sjedinjujući ih tako sa svojom smrću i uskrsnućem na zbiljski i skrovit način po sakramentima.¹⁵ Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium (21. studenoga 1964.), br. 7: AAS 57AAS — Acta Apostolicae Sedis (1965.) 9-11.Zapravo, posvetiteljska sila Duha Svetoga djeluje u vjernicima po sakramentalnim znakovima¹⁶ Usp. Ibid. br. 50: AAS 57AAS — Acta Apostolicae SedisVolume 57 (1965) at vatican.va — scanned PDF (1965) 55-57., čineći ih živim kamenjem duhovne građevine, utemeljene na zaglavnom kamenu koji je Krist Gospodin¹⁷ Usp. 1Pt 2, 5; Ef 2, 20; Dogm. konst. Lumen gentium (21. studenoga 1964.), br. 6: AAS 57AAS — Acta Apostolicae SedisVolume 57 (1965) at vatican.va — scanned PDF (1965) 8-9., i utemeljujući ih kao svećenički narod koji je sudionik jednoga Kristova svećeništva.¹⁸ Usp. 1Pt 2, 9; Ap 1, 6; 5, 10; Dogm. konst. Lumen gentium (21. studenoga 1964.), br. 7-11: AAS 57AAS — Acta Apostolicae SedisVolume 57 (1965) at vatican.va — scanned PDF (1965) 9-16.

Sedam životnih gesta, koje je Tridentski koncil svečano proglasio božanski ustanovljenima¹⁹ Usp. Tridentski koncil, Decretum de sacramentis, can. 1: DH 1601., stoga čine povlašteno mjesto susreta s Kristom Gospodinom koji daje svoju milost i koji, riječima i obrednim činima Crkve, hrani i jača vjeru.²⁰ Usp. Konst. o lit. Sacrosanctum Concilium (4. prosinca 1963.), br. 59: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 116.U euharistiji i u svim drugim sakramentima „zajamčena nam je mogućnost susreta s Gospodinom Isusom i da možemo iskusiti snagu njegova vazmenog otajstva“.²¹ Franjo, Ap. pismo Desiderio desideravi (29. lipnja 2022.), br. 11: L’Osservatore Romano, 30. lipnja 2022., 8.

Svjesna toga, Crkva je od svojih početaka posebno pazila na izvore iz kojih crpi životnu snagu za svoje postojanje i svoje svjedočanstvo: Riječ Božju, potvrđenu svetim Pismom i Predajom, i sakramente, slavljenima u liturgiji, kojom se neprestano vraća otajstvu Kristova Uskrsa.²² Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Dei Verbum (18. studenoga 1965.), br. 9: AAS 58AAS — Acta Apostolicae Sedis (1966.) 821. Zahvati Učiteljstva u sakramentalnim stvarima uvijek su bili motivirani temeljnom brigom o vjernosti otajstvu koje se slavi. Naime, Crkva ima dužnost osigurati prvenstvo Božjeg djelovanja i čuvati jedinstvo Tijela Kristova u onim djelima kojima nema ravnih jer su sveta par excellence s djelotvornošću zajamčenom Kristovim svećeničkim djelovanjem.²³ Usp. Konst. o lit. Sacrosanctum Concilium (4. prosinca 1963.), br. 5, 7: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 100-101.

Crkva je „služiteljica“ sakramenata, a ne njihova vlasnica.²⁴ Usp. 1Kor 4, 1.Slaveći ih, ona samo prima milost, čuva ih i zauzvrat njima biva zaštićena. Potestas (ovlast/moć, op. prev.) koju ima u odnosu na sakramente slična je onoj koju ima u odnosu na Sveto pismo. U potonjem Crkva prepoznaje Riječ Božju, zapisanu nadahnućem Duha Svetoga, utvrđujući kanon svetih knjiga. Međutim, ona se istodobno podvrgava ovoj Riječi koju „odano sluša, sveto čuva i vjerno izlaže“.²⁵ Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Dei Verbum (18. studenoga 1965.), br. 10: AAS 58AAS — Acta Apostolicae Sedis (1966.) 822.Na sličan način Crkva, potpomognuta Duhom Svetim, prepoznaje one svete znakove po kojima Krist daruje milost koja proizlazi iz Uskrsa, određujući njihov broj i naznačujući za svaki od njih bitne elemente. Čineći to, Crkva je svjesna da dijeliti Božju milost ne znači prisvajati je, nego postati oruđem Duha u prenošenju dara uskrslog Krista. Ona posebno zna da se njezina potestas, glede sakramenata, zaustavlja ispred biti sakramenata.²⁶ Usp. Tridentski koncil, Sjednica XXI, pogl. 2: DH 1728: „Osim toga (koncil) izjavljuje daje Crkva uvijek imala ovu ovlast, da kod podjeljivanja sakramenata, sačuvavši njihovu bit, prema različitosti stvari, vremena i mjesta, određuje i mijenja ono što smatra da će više služiti na korist onih koji (sakramente) primaju, ili poštovanju prema samim sakramentima“; Konst. o lit. Sacrosanctum Concilium (4. prosinca 1963.), br. 21: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 105-106.Kao što Crkva u propovijedanju mora uvijek vjerno naviještati evanđelje o mrtvom i uskrslom Kristu, tako i u sakramentalnim gestama mora čuvati spasenjske geste koje joj je Isus povjerio.

Istina je i da Crkva nije uvijek naznačila geste i riječi u kojima se sastoji ova bit divinitus instituta (božanski ustanovljena, op. prev.). U svakom slučaju, za sve sakramente temeljni su oni elementi koje je Učiteljstvo Crkve, slušajući sensus fidei (osjećaj vjere, op. prev.) naroda Božjega i u dijalogu s teologijom, nazvalo materijom i formom, čemu je pridodana i nakana služitelja.

Materija sakramenta sastoji se u ljudskom djelovanju kroz koje Krist djeluje. Ponekad je u njemu prisutan materijalni element (voda, kruh, vino, ulje), ponekad posebno rječita gesta (znak križa, polaganje ruku, uranjanje, polijevanje, privola, pomazanje). Čini se da je ova tjelesnost neophodna jer ukorjenjuje sakrament ne samo u ljudskoj povijesti, nego također, još i temeljnije, u simboličkom poretku stvaranja i vodi ga natrag do otajstva utjelovljenja Riječi i Otkupljenja koje ono donosi.²⁷ Usp. Franjo, Enc. Laudato si’ (24. svibnja 2015.), br. 235-236: AAS 107AAS — Acta Apostolicae Sedis (2015.) 939-940; Id., Ap. pismo Desiderio desideravi (29. lipnja 2022.), br. 46: L’Osservatore Romano, 30. lipnja 2022., 10; Katekizam Katoličke Crkve, br. 1152.

Forma sakramenta sastoji se od riječi koja materiji daje transcendentno značenje, preobražavajući uobičajeno značenje materijalnog elementa i čisto ljudskog značenja izvršenog čina. Ova riječ koja se uvijek, u različitim stupnjevima, nadahnjuje iz Svetoga pisma²⁸ Posebno u sakramentima, prije svega u euharistiji, Božja riječ postiže svoju najveću učinkovitost., ima svoje korijene u živoj tradiciji Crkve i autoritativno ju je definiralo Učiteljstvo Crkve pomnim razlučivanjem²⁹ Usp. Iv 14, 26; 16, 13.

Materija i forma, zbog svoje ukorijenjenosti u Svetom pismu i tradiciji, nikada nisu ovisili i ne mogu ovisiti o volji pojedinca ili zajednice. Zapravo, u pogledu njih, zadaća Crkve nije odrediti ih prema nečijem sviđanju ili volji, nego, čuvajući sadržaj sakramenata (salva illorum substantia)³⁰ Tridentski koncil, Sjednica XXI, pogl. 2: DH 1728; usp. Konst. o lit. Sacrosanctum Concilium (4. prosinca 1963.), br. 38: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 110., autoritetom ih naznačiti, u poslušnosti prema djelovanje Duha. Za neke sakramente, materija i oblik pojavljuju se bitno definirani od početka, tako da je njihov neposredni temelj Krist; za druge je definicija bitnih elemenata tek postala jasnija tijekom složene povijesti, ponekad ne bez značajne promjene.

U tom smislu, ne može se zanemariti činjenica da Crkva, kada intervenira u određivanju sastavnih elemenata sakramenta, uvijek djeluje ukorijenjena u tradiciji, kako bi što bolje izrazila milost koju daje sakrament. U tom je kontekstu liturgijska reforma sakramenata, koja se odvijala prema načelima Drugoga vatikanskog koncila, zahtijevala reviziju obreda kako bi jasnije izražavali svete stvarnosti koje označuju i izražavaju.³¹ Usp. Konst. o lit. Sacrosanctum Concilium (4. prosinca 1963.), br. 21: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 105-106. Crkva je oduvijek brinula o očuvanju zdrave tradicije, utirući put legitimnom napretku. Zbog toga je u reformi obreda slijedila pravilo da „novi oblici na neki način organski izrastu iz već postojećih“: Ibid., br. 23: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 106. Kao potvrdu za to, v.: Pavao VI., Ap. konst. Pontificalis Romani (18. lipnja 1968.): AAS 60AAS — Acta Apostolicae Sedis (1968.) 369-373; Id., Ap. konst. Missale Romanum (3. travnja 1969.): AAS 61AAS — Acta Apostolicae Sedis (1969.) 217-222; Id., Ap. konst. Divinae consortium naturae (15. kolovoza 1971.): AAS 63AAS — Acta Apostolicae Sedis (1971.) 657-664; Id., Ap. konst. Sacram unctionem infirmorum (30. studenoga 1972.): AAS 65AAS — Acta Apostolicae Sedis (1973.) 5-9.Crkva svojim naukom o sakramentalnim stvarima vrši svoj potestas na tragu one žive Predaje „koja potječe od apostola, u Crkvi napreduje uz pomoć Duha Svetoga“.³² Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Dei Verbum (18. studenoga 1965.), br. 8: AAS 58AAS — Acta Apostolicae SedisVolume 58 (1966) at vatican.va — scanned PDF (1966) 821. Dakle, potvrđujući pod djelovanjem Duha sakramentalni karakter nekih obreda, Crkva ih je smatrala odgovarajućima Isusovoj nakani da vazmeni događaj učini aktualnim i prisutnim.³³ Usp. Benedikt XVI., Ap. post-sinod. pobudnica Sacramentum caritatis (22. veljače 2007.), br. 12: AAS 99AAS — Acta Apostolicae Sedis (2007.) 113; CIC, can. 841.

U svakom slučaju, za sve sakramente, za valjanost slavlja, oduvijek je bilo potrebno poštivanje materije i forme, uz svijest da proizvoljne izmjene jednoga i/ili drugoga – čija se ozbiljnost i snaga onesposobljavanja moraju s vremena na vrijeme utvrditi – ugrožavaju djelotvorno darivanje sakramentalne milosti, s očitom štetom za vjernike.³⁴ Mora se ponoviti razlika između dopuštenosti i valjanosti, baš kao što se mora zapamtiti da je svaka izmjena formule sakramenta uvijek ozbiljno nedopušten čin. Čak i kad uzmemo u obzir da mala izmjena ne mijenja izvorno značenje sakramenta i, prema tome, ne čini ga nevažećim, on i dalje ostaje nedopušten. U dvojbenim slučajevima, kada je došlo do promjene forme ili materije sakramenta, razlučivanje njegove valjanosti spada u nadležnost ovog Dikasterija za nauk vjere. I materija i forma, sažeti u Zakoniku kanonskoga prava³⁵ Npr. v. CIC, kan. 849 za krštenje; kan. 880 § 1-2 za krizmu; kan. 900 § 1, 924 i 928 za euharistiju; kan. 960, 962 § 1, 965 i 987 za pokoru; kan. 998; za bolesničko pomazanje; kan. 1009 § 2, 1012 i 1024 za sveti red; kan. 1055 i 1057 za ženidbu; kan. 847 § 1 za upotrebu svetih ulja., utvrđeni su u liturgijskim knjigama koje objavljuje nadležna vlast, i zbog toga se moraju vjerno obdržavati, bez „da se što dodaje, oduzima ili mijenja“.³⁶ Konst. o lit. Sacrosanctum Concilium (4. prosinca 1963.), br. 22: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 106.; usp. CIC, kan. 846 § 1.

Nakana službenika koji slavi sakrament povezana je s materijom i formom. Jasno je da se ovdje tema nakane mora jasno razlikovati od teme osobne vjere i moralnog stanja službenika koji ne utječu na valjanost dara milosti.³⁷ Usp. Tridentski koncil, Decretum de Sacramentis, kan. 12: DH 1612; Canones de sacramento baptismi, kan. 4: DH 1617. Pišući caru 496., papa Anastazije II. ovako piše: „Ako se naime zrake tog vidljivog sunca, kada prolaze kroz najodvratnija mjesta ne kaljaju u dodiru s nekom prljavštinom, to će se nedostojnošću (njegovog) službenika mnogo manje ograničiti snaga onoga koji je te vidljive (zrake) stvorio“, u: DH 356.Zapravo, on mora imati „nakanu činiti barem ono što čini Crkva“³⁸ Tridentski koncil, Decretum de Sacramentis, kan. 11: DH 1611; usp. Koncil u Konstanci, bula Inter cunctas, 22, u: DH 1262; Koncil u Firenzi, bula Exsultate Deo, u: DH 1312; CIC, kan. 861 § 2; 869 § 2; Katekizam Katoličke Crkve, br. 1256., čineći sakramentalni čin istinski ljudskim činom, lišenim svakog automatizma, i potpuno crkvenim činom, lišenim diskrecijske odluke pojedinca. Nadalje, budući da ono što Crkva čini nije ništa drugo nego ono što je Krist utemeljio³⁹ Usp. sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae, III, q. 64, a. 8; Benedikt XIV., De Synodo dioecesana, knjiga VII, pogl. 6, br. 9, 204., nakana, zajedno s materijom i formom, također pridonosi tome da sakramentalno djelovanje postane produžetak Gospodinova spasenjskog djela. Materija, forma i nakana bitno su sjedinjene jedna s drugom: one se integriraju u sakramentalno djelovanje na takav način da nakana postaje ujedinjujuće načelo materije i forme, čineći ih svetim znakom preko kojeg se ex opere operato (samim izvršenim činom, op. prev.) daje milost.⁴⁰ Tridentski koncil, Decretum de Sacramentis, kan. 8, u: DH 1608.

Za razliku od materije i forme, koji predstavljaju osjetljivi i objektivni element sakramenta, nakana služitelja – zajedno s raspoloženjem primatelja – predstavlja njegov unutarnji i subjektivni element. Međutim, po svojoj naravi teži se očitovati izvana kroz obdržavanje obreda koji je ustanovila Crkva, tako da ozbiljna izmjena bitnih elemenata također unosi sumnju u stvarnu nakanu službenika, poništavajući valjanost slavljenog sakramenta.⁴¹ Usp. Leon XIII., Ap. pismo Apostolicae curae, u: DH 3318.Načelno, namjera da se čini ono što Crkva čini izražava se u uporabi materije i forme koje je Crkva utemeljila.⁴² Međutim, moguće je da se, čak i kada se izvana obdržava propisani obred, nakana službenika razlikuje od nakane Crkve. To se događa unutar onih crkvenih zajednica koje, izmijenivši vjeru Crkve u nekom bitnom elementu, time kvare nakane svojih službenika, sprječavajući ih da imaju nakanu činiti ono što čini Crkva – a ne njihova zajednica – kada slavi sakramente. To je, na primjer, razlog nevaljanosti krštenja kod mormona (Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana): budući da su Otac, Sin i Duh Sveti za njih nešto bitno drugačije od onoga što Crkva ispovijeda, oni koji dijele krštenje, iako je podijeljeno s istom trojstvenom formulom, narušeno je greškom u vjeri koja se odražava na nakanu službenika. V. Kongregacija za nauk vjere, Resp. ad propositum dubium de validate Baptismatis (5. lipnja 2001.), u: AAS 93AAS — Acta Apostolicae Sedis (2001.) 476.

Materija, forma i nakana uvijek su umetnuti u kontekst liturgijskog slavlja. Ono ne predstavlja obredni ukras sakramenata niti je didaktički uvod u stvarnost koja se događa. Gledajući ga u cjelini, u liturgijskom slavlju događa se osobni i zajednički susret između Boga i ljudi, u Kristu i u Duhu Svetome, susret u kojemu se posredstvom osjetljivih znakova „Bog savršeno proslavlja i ljudi posvećuju“.⁴³ Konst. o lit. Sacrosanctum Concilium (4. prosinca 1963.), br. 7: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 101. Stoga, nužna briga za bitne elemente sakramenata, o kojima ovisi njihova valjanost, mora biti u skladu s brigom i poštovanjem cjelokupnog slavlja, u kojem se značenje i učinci sakramenata čine potpuno razumljivim mnoštvom gesti i riječi, potičući tako actuosa participatio (djelatno sudjelovanje, op. prev.) vjernika.⁴⁴ U tom pogledu Drugi vatikanski koncil poziva pastire na budnost „da se u bogoslužnom činu ne samo obdržavaju propisi za valjano i dopušteno slavlje nego i da vjernici s poznavanjem, djelatno i plodotvorno u njemu sudjeluju“, u: Konst. o lit. Sacrosanctum Concilium (4. prosinca 1963.), br. 11: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 103.

Sama liturgija dopušta onu raznolikost koja Crkvu čuva od „stroge jednoličnosti“⁴⁵ Ibid., br. 37: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 110. Zbog toga je Drugi vatikanski koncil utvrdio da, „čuvajući bitno jedinstvo rimskoga obreda, neka se također u prerađenom izdanju liturgijskih knjiga ostavi mjesto za opravdane raznolikosti i prilagodbe raznim etničkim skupinama, krajevima i narodima, osobito u misijama.“⁴⁶ Ibid., br. 38: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 110. Na temelju toga, liturgijska reforma koju je želio Drugi vatikanski koncil ne samo da je ovlastila biskupske konferencije da uvedu opće prilagodbe latinskog editio typica (tipskog izdanja, op. prev.), nego je također omogućila posebne prilagodbe od strane služitelja slavlja, s jedinim ciljem zadovoljavanja pastoralnih i duhovnih potreba vjernika.

Međutim, kako ta raznolikost „ne šteti jedinstvu, nego mu služi“,⁴⁷ Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium (21. studenoga 1964.), br. 13: AAS 57AAS — Acta Apostolicae Sedis (1965.) 18.ostaje jasno da, izvan slučajeva koji su izričito naznačeni u liturgijskim knjigama, „uređenje svete liturgije ovisi jedino o crkvenoj vlasti“,⁴⁸ Drugi vatikanski koncil, Konst. o lit. Sacrosanctum Concilium (4. prosinca 1963.), br. 22 §1, 26: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 99, 106.koju ima, ovisno o okolnostima, biskup, biskupska konferencija i Apostolska Stolica. Jasno je, naime, da „samoinicijativno mijenjanje slavljeničkog oblika sakramenta ne predstavlja jednostavnu liturgijsku zlouporabu, kao prijestup pozitivne norme, nego ranjivost koja se istodobno nanosi crkvenom zajedništvu i prepoznatljivosti Kristova djelovanja, što u najtežim slučajevima čini sam sakrament nevažećim, jer narav službenog djelovanja zahtijeva vjerno prenošenje onoga što je primljeno (v. 1Kor 15,3)“.⁴⁹ Kongregacija za nauk vjere, Nota dottrinale circa la modifica della formula sacramentale del Battesimo (24. lipnja 2020.), u: L’Osservatore Romano, 7. kolovoza 2020., 8.

Drugi vatikanski koncil i postkoncilsko učiteljstvo omogućuju nam da službu liturgijskog predsjedanja uokvirimo u njezinu ispravnom teološkom značenju. Biskup i prezbiteri kao njegovi suradnici predsjedaju liturgijskim slavljima, koja svoj vrhunac dostižu u euharistiji, „izvoru i vrhuncu svega kršćanskog života“,⁵⁰ Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium (21. studenoga 1964.), br. 11: AAS 57AAS — Acta Apostolicae Sedis (1965.) 15. in persona Christi (Capitis) i nomina Ecclesiae. U oba slučaja radi se o formulama koje su – iako s nekim varijacijama – dobro potvrđene Tradicijom.⁵¹ Usp. posebno, izričajem in persona Christi (ili ex persona Christi), sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae, III, q. 22 c; Q. 78, a. 1 c; a. 4 c; Q. 82, a. 1 c; izričajem u osobi Crkve (koji će kasnije biti izmijenjen izričajem [u] ime Crkve), Id., Summa Theologiae, III, q. 64, a. 8; do 2; a. 9, do 1; Q. 82, a. 6 c. U Summa Theologiae, III, q. 82, a. 7, ad 3, Toma pažljivo povezuje ta dva izraza: „… svećenik u misi u molitvama doista govori u osobi Crkve u čijem se jedinstvu sastoji. Ali u posveti sakramenta on govori u Kristovoj osobi, čije mjesto zauzima u tome snagom reda“.

Formula in persona Christi⁵² Usp. Drugi vatikanski koncil, Konst. o lit. Sacrosanctum Concilium (4. prosinca 1963.), br. 33: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 108-109; Id., Dogm. konst. Lumen gentium (21. studenoga 1964.), br. 10, 21, 28: AAS 57AAS — Acta Apostolicae Sedis (1965.) 14-15, 24-25, 33-36; Pavao VI., Enc. Sacerdotalis caelibatus (24. lipnja 1967.), br. 29: AAS 59AAS — Acta Apostolicae Sedis (1967.) 668-669; Id., Ap. pobud. Evangelii nuntiandi (8. prosinca 1965.), br. 68: AAS 68AAS — Acta Apostolicae Sedis (1976.) 57-58; Ivan Pavao II., Ap. pismo Dominicae Cenae (24. veljače 1980.), br. 8: AAS 72AAS — Acta Apostolicae Sedis (1980.) 127-130; Id., Ap. post-sinod. pobud. Reconciliatio et paenitentia (2. prosinca 1984.), br. 8, 29: AAS 77AAS — Acta Apostolicae Sedis (1985.) 200-202, 252-256; Id., Enc. Ecclesia de Eucharistia (17. travnja 2003.), br. 29: AAS 95AAS — Acta Apostolicae Sedis (2003.) 452-453; Id., Ap. post-sinod. pobud. Pastores gregis (16. listopada 2003.), br. 7, 10, 16: AAS 96AAS — Acta Apostolicae Sedis (2004.) 832-833, 837-839, 848; CIC, kan. 899 § 2; 900 § 1. znači da svećenik prikazuje samog Krista u događaju slavlja. To postiže vrhunac kada svećenik, u euharistijskom posvećenju, izgovara Gospodinove riječi s istom djelotvornošću, poistovjećujući, snagom Duha Svetoga, svoj ja s Kristovim. Kad Koncil precizira da svećenici predsjedaju euharistijom in persona Christi Capitis⁵³ Usp. Drugi vatikanski koncil, Dekr. Presbyterorum Ordinis (7. prosinca 1965.), br. 2: AAS 58AAS — Acta Apostolicae SedisVolume 58 (1966) at vatican.va — scanned PDF (1966) 991-993; usp. Ivan Pavao II., Ap. post-sinod. pobud. Christifideles laici (30. prosinca 1988.), br. 22: AAS 81AAS — Acta Apostolicae Sedis (1989.) 428-429; Id., Ap. post-sinod. pobud. Pastores dabo vobis (25. ožujka 1992.), br. 3, 12, 15-18, 21-27, 29-31, 35, 61, 70, 72: AAS 84AAS — Acta Apostolicae Sedis (1992.) 660-662, 675-677, 679-686, 688-701, 703-709, 714-715, 765-766, 778-782, 783-787; CIC, kan. 1009 § 3; Katekizam Katoličke Crkve, br. 875; 1548-1550; 1581; 1591., on nema namjeru poduprijeti koncept prema kojemu službenik, kao „glava“, ima ovlast koju treba vršiti proizvoljno. Glava Crkve, a time i pravi predsjedatelj slavlja, samo je Krist. On je „Glava Tijela, to jest Crkve“ (Kol 1,18), jer On čini da ona raste, hrani je i brine se za nju, ljubeći je do te mjere da se predaje za nju (v. Ef 5, 25.29; Iv 10, 11). Svećenikov potestas je diakonia (služenje, op. prev.), kako sam Krist poučava učenike u kontekstu Posljednje večere (v. Lk 22, 25-27; Iv 13, 1-20). Oni koji su snagom sakramentalne milosti postavljeni pastirima i koji su suobličeni Kristu, sudjelujući u vlasti kojom On vodi i posvećuje svoj narod, pozvani su u liturgiji i u cjelokupnoj pastoralnoj službi, sudjelovati istom tom logikom: ne da budu gospodari stada, nego da mu služe po uzoru na Krista, Dobrog Pastira ovaca (v. 1Pt 5,3; Iv 10, 11.14).⁵⁴ O tome govori i Opća uputa Rimskog misala, br. 93: „Stoga, [svećenik] u euharistijskom slavlju mora služiti dostojanstveno i ponizno Bogu i narodu i […] da se u vjernike ucijepi svijest o živoj Kristovoj prisutnosti“.

Istodobno, službenik koji predsjeda liturgijskim činom djeluje nomine Ecclesiae (u ime Crkve, op. prev.)⁵⁵ Usp. Drugi vatikanski koncil, Konst. o lit. Sacrosanctum Concilium (4. prosinca 1963.), br. 33: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 108-109; Id., Dogm. konst. Lumen gentium (21. studenoga 1964.), br. 10: AAS 57AAS — Acta Apostolicae Sedis (1965.) 14-15; Id., Dekr. Presbyterorum Ordinis (7. prosinca 1965.), br. 2: AAS 58AAS — Acta Apostolicae Sedis (1966.) 991-993. Izričaj je to koji pojašnjava da on, dok predstavlja Krista Glavu pred njegovim Tijelom koje je Crkva, on također čini to Tijelo prisutnim pred Glavom toga Tijela. Doista, ova Zaručnica, kao sastavni subjekt slavlja, posve je svećenički Narod u čije ime služitelj govori i djeluje.⁵⁶ Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium (21. studenoga 1964.), br. 10: AAS 57AAS — Acta Apostolicae Sedis (1965.) 14-15. Štoviše, ako je istina da „kad netko krsti, sam Krist krsti“,⁵⁷ Drugi vatikanski koncil, Konst. o lit. Sacrosanctum Concilium (4. prosinca 1963.), br. 7: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 101.jednaka je istini da „Crkva, kada slavi sakrament, djeluje kao Tijelo koje neodvojivo djeluje od svoje Glave, jer Krist je Glava koji djeluje u Tijelu Crkve koje je On stvorio u otajstvu Uskrsa.“⁵⁸ Kongregacija za nauk vjere, Nota dottrinale circa la modifica della formula sacramentale del Battesimo (24. lipnja 2020.): L’Osservatore Romano, 7. kolovoza 2020., 8.Ovo naglašava uzajamno ređenje između krsnog i ministerijalnog svećeništva⁵⁹ Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium (21. studenoga 1964.), br. 10: AAS 57AAS — Acta Apostolicae Sedis (1965.) 14-15., dopuštajući nam da shvatimo da potonje postoji u službi prvoga, i upravo zbog toga – kao što smo vidjeli – službenik koji slavi sakramente nikada ne može nedostajati nakana činiti ono što čini Crkva.

Dvostruka i kombinirana služba izražena u riječima in persona Christi – nomina Ecclesiae i uzajamni plodonosni odnos između krsnog i ministerijalnog svećeništva, u kombinaciji sa sviješću da se bitni elementi za valjanost sakramenata moraju staviti u njihov pravi kontekst, odnosno u liturgijsko slavlje, činit će službenika sve više svjesnim da „liturgijski čini nisu privatni čini; oni su slavlja Crkve“, čini su to koji „pojedinačne udove dosežu na različit način, već prema različitosti staleža, zadaća i djelatnog sudjelovanja“ i tiču se „svekolikog Tijela Crkve koji ga očituju i djeluju na njega“.⁶⁰ Drugi vatikanski koncil, Konst. o lit. Sacrosanctum Concilium (4. prosinca 1963.), br. 26: AAS 56AAS — Acta Apostolicae SedisVolume 56 (1964) at vatican.va — scanned PDF (1964) 107; usp. Ibid., br. 7: AAS 56AAS — Acta Apostolicae Sedis (1964.) 100-101; Katekizam Katoličke Crkve, br. 1140-1141. Upravo stoga službenik mora shvatiti da je autentični ars celebrandi ono koje poštuje i uzdiže Kristovo prvenstvo i actuosa participatio cijeloga liturgijskoga skupa, također kroz poniznu poslušnost liturgijskim normama.⁶¹ Usp. Opća uredba Rimskog misala, br. 24.

Čini se da je sve hitnije razviti umjetnost slavljenja koja, držeći se podalje i od strogog rubricizma i od neobuzdane mašte, vodi do discipline koju treba poštivati, upravo zato kako bismo bili autentični učenici: „Ne radi se o pridržavanju pravila liturgijskog bontona. Riječ je, radije o disciplini – u smislu u kojem je shvaća Guardini – koja nas, ako je se autentično obdržava, oblikuje. Geste i riječi su te koje uvode red u naš unutarnji svijet, omogućujući nam doživjeti određene osjećaje, stavove i ponašanja. One nisu izraz ideala koji bi nas nadahnjivao, već su radnja koja uključuje tijelo u cjelini, to jest u njegovu biću kao jedinstvu duše i tijela.”⁶² Franjo, Ap. pismo Desiderio desideravi (29. lipnja 2022.), br. 51: L’Osservatore Romano, 30. lipnja 2022., 11.

„Mi to blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas“ (2 Kor 4, 7). Antiteza koju je Apostol upotrijebio kako bi naglasio kako se uzvišenost Božje moći otkriva kroz slabost njegove službe navjestitelja, također dobro opisuje ono što se događa u sakramentima. Cijela Crkva je pozvana čuvati bogatstvo sadržano u njima, tako da prvenstvo Božjeg spasenjskog djelovanja u povijesti nikada ne bude zamračeno, čak ni u krhkom posredovanju znakova i gesta tipičnih za ljudsku narav.

Virtus koji djeluje u sakramentima oblikuje lice Crkve, omogućavajući joj prenošenje dara spasenja kojeg mrtvi i uskrsli Krist u svome Duhu želi podijeliti sa svakim čovjekom. U Crkvi, posebice njezinim službenicima, povjereno je to veliko blago, da ga kao „brižni službenici“ naroda Božjega hrane obiljem Riječi i posvećuju milošću sakramenata. Prvotno je na njima osigurati da se „ljepota kršćanskog slavlja“ održi na životu i da ne bude „nagrđena površnim i ograničavajućim shvaćanjem njegove vrijednosti ili, još gore, njegovom instrumentalizacijom u službi neke ideološke vizije, koja god da ona bila“.⁶³ Ibid., br. 16: L’Osservatore Romano, 30. lipnja 2022., 9. Samo tako Crkva može iz dana u dan „rasti u spoznaji Kristova otajstva, uranjajući svoj […] život u otajstvo njegova Uskrsa, očekujući njegov ponovni dolazak“.⁶⁴ Ibid., br. 64: L’Osservatore Romano, 30. lipnja 2022., 12. Njegova svetost Franjo, u audijenciji dolje potpisanom prefektu Dikasterija za nauk vjere 31. siječnja 2024., potvrdio je ovu Notu, odobrenu na Plenarnoj sjednici ovog Dikasterija, i naredio je njezino objavljivanje. Dano u Rimu, u sjedištu Dikasterija za nauk vjere, 2. veljače 2024., na svetkovinu Prikazanja Gospodinova.